Connect with us

Vijesti

Quo Vadis Ecclesia: Vrag je stvaran. Pomiri se s tim.

Published

8 mjeseci ago

on

Leszek Kolakowski bio je jedan od velikih umova prošlog stoljeća. Bio je vodeći marksistički filozof u Poljskoj sve dok nije počeo postavljati neugodna pitanja o životu u Sovjetskom Savezu pod Staljinom. Takvu vrstu indiskrecije komunisti nisu mogli oprostiti pa su ga protjerali na Zapad. Postao je jedan od najproduktivnijih pisaca dvadesetog stoljeća.

Kolakowski je održao vrlo zanimljiv govor na Sveučilištu Harvard 1987. godine, pod naslovom „Đavao u povijesti“. Mnogi ljudi u publici poznavali su rad Kolakowskog. Znali su da zna biti vrlo dramatičan. Znali su da ima odličan smisao za ironiju. Stoga su možda očekivali da će govoriti podrugljivo o mrtvom religijskom mitu.

Ono što su dobili bilo je nešto posve drugačije.

U publici su toga dana sjedili politički komentatori Tony Judt i Timothy Garton Ash. Na pola Kolakowskog govora, Ash se sa zapanjen nagnuo prema Judtu i šapnuo: „On stvarno govori o vragu“. A zapravo je Kolakowski govorio o đavlu sasvim doslovno, bez ironije ili skepse.

Bio je to jedan od onih trenutaka kada su predrasude naše intelektualne klase ogoljene. Osim Judta i Asha, većina publike nije mogla zamisliti da jedan sekularni javni intelektualac, koji tečno govori pet jezika, može doista vjerovati u vjerske besmislice poput đavla i istočnog grijeha. Ali jest.

Zapravo, rastuće poštovanje Leszeka Kolakowskog prema religiji u posljednjim godinama njegove akademske karijere, dalo mu je uvid koji mu je bio potreban da prodre u srce dvadesetog stoljeća i razumije sile koje oblikuju modernu kulturu. Tri misli iz opusa Kolakowskog posebno su vrijedne razmatranja.

Evo prvog citata (misli): „Đavao je dio našeg iskustva. Naša generacija je vidjela dovoljno toga da bi se poruka shvatila krajnje ozbiljno”.

Evo drugog citata (misli): „Zlo kontinuirano djeluje kroz ljudsko iskustvo. Nije stvar u tome kako nekoga učiniti imunim na njega, nego pod kojim uvjetima možemo identificirati i obuzdati đavla“.

I, končano, evo trećeg citata: „Kad kultura izgubi svoj sveti smisao, gubi svaki smisao“.

Ono što je Kolakowski shvatio je sljedeće: koliko god nekim kritičarima to bilo neugodno, ne možemo razumjeti svoju kulturu ako postojanje Sotone ne shvatimo ozbiljno. Đavao nije fantazija ili neznanstvena zabluda. Đavao je stvaran. Baš kao i zlo. Oboje su neprestano na djelu u ljudskoj povijesti, i u borbama koje dijele svako ljudsko srce. Ono što Sotonu čini nevjerojatnim modernom umu jesu njegove slike u srednjovjekovnoj umjetnosti i poeziji poput Danteovog pakla. Ali djetinjastost naše umjetnosti i neadekvatnost našeg jezika u opisivanju duboko inteligentnog bića kojeg nazivamo “đavlom” ne bi nas trebali zavarati o njegovoj stvarnosti. Uostalom i Isus, apostoli i neprekinuta kršćanska tradicija vjerovali su u njegovu prisutnost.

Prečesto smo u našem apostolskom poslanju u svijetu naivni. Naša misija nije izrezbariti neki kutak sekularne kulture da bismo je učinili “kršćanskijom“. Ne radi se o dobivanju više prostora za kršćane u medijima ili više kršćanskih vrijednosti koje se odražavaju u različitim oblicima umjetnosti ili političkim raspravama. Te stvari su važne. Ali više toga je u pitanju.

Evangelizacija kulture je poziv na duhovnu borbu. Mi smo u borbi za duše i naš protivnik je đavao. Prvi kršćani su to znali. Njihova je svijest o tome zapisana na svakoj stranici Novog zavjeta. Kršćani danas trebaju imati isti mentalni okvir. Suočavamo se ne samo s ukorijenjenim i često neprijateljskim kulturnim elitama, već i s duhovnim silama koje su predane porazu Evanđelja.

Đavao na kraju ne može pobijediti. Ali on može učiniti veliku štetu i mnoge duše dovesti do propasti u vremenu koje mu preostaje. Ipak, đavao se danas uglavnom ignorira, čak i u Crkvi. Svakog Uskrsa obnavljamo svoja krsna obećanja u ritualu koji uključuje odricanje od Sotone i svih njegovih praznih obećanja. Razumijemo li što govorimo? Vjerujemo li stvarno u to? Zašto su onda mnogi od nas prestali đavla shvaćati ozbiljno?

Kolakowski je upravo o tom pitanju napisao malu pronicljivu satiru. Naslovio ju je „Stenografski prijepis metafizičke tiskovne konferencije koju je đavao održao u Varšavi, 20. prosinca 1963.“.

U ovom lažnom susretu s medijima, đavao pronicljivo optužuje Crkvu i vjernike da žude za ugledom i relevantnošću za “duhom vremena”. A đavao je, nije iznenađenje, točno na meti. Neugodno nam je zbog đavla, ali iskreno i zbog mnogih katoličkih uvjerenja, koja današnji intelektualci, arbitri mišljenja i prvaci kulture preziru. Nitko ne voli da ga ismijavaju ili da ga ismijavaju kao praznovjerja. Čeznemo da nas poštuju oni koji nas preziru.

U materijalističkom svijetu neugodno je vjerovati u đavla. Ali također je neugodno vjerovati u Isusa Krista. I to je bit. Srednjovjekovni teolozi su to prilično dobro razumjeli. Imali su izraz na latinskom jeziku: „Nullus diabolus, nullus redemptor“ (hrv. Nema vraga, nema Otkupitelja). Bez đavla, teško je objasniti zašto je Božji Sin trebao uzeti ljudsko tijelo, a zatim patiti i umrijeti za nas. Uostalom, od čega nas je On točno otkupio?

Đavao više od ikoga cijeni ovu ironiju, a to je da ne možemo u potpunosti razumjeti Isusa Krista i njegovu žrtvu bez njega. I on to iskorištava u svoju korist. On želi da bude prepušten mitu, onda će njegovo prepuštanje mitu neizbježno pokrenuti da isto postupimo s Bogom. Kako kaže Kolakowskijev đavao: „Ako napustite temelje vjere iz straha od izrugivanja, hoće li joj to biti kraj?“.

Kako bismo evangelizirali današnju kulturu, trebamo početi s priznavanjem stvarnosti đavla. Zatim trebamo prepoznati kako đavao radi svoj posao.

Kultura je đavolje omiljeno područje borbe. Prvi kršćani nazivali su ga „vladarom vlasti u zraku” i „varalicom svega svijeta”. Tertulijan je, pišući pred kraj drugog stoljeća, rekao da je cijela rimska kultura zabave – cirkus, kazalište, hrvanje, gladijatorske igre – bila u posjedu đavla radi uništenja javnog morala.

Đavao djeluje na sličan način u suvremenom svijetu. Filozofkinja Raissa Maritain, pišući 30-ih, sugerirala je da se vrag posebno trudi krivo usmjeriti rad umjetnika, filozofa i znanstvenika. Ovo je važan uvid. Ljudi su stvoreni, kao što nam Sveto pismo kaže, malo niži od anđela i na sliku Božju. Zbog toga smo u mogućnosti stvarati tako izvanredna umjetnička djela, glazbu, arhitekturu, filozofiju i tehnologiju.

Ipak, upravo zato što naši radovi u takvim područjima mogu biti tako uzvišeni, oni su također najosjetljiviji na demonsko uplitanje. Oholost dolazi prije pada, a đavao uvijek uživa u našim taštinama. Kao što je Maritain tako poetično rekla, đavao „zna sve tajne čovjekovih osjećaja i mašte, sve izvore opojnog zanosa u ovom svijetu — dvostruku osnovu na kojoj kombinira stope sladostrasnosti i umjetnosti, znanja i moći“.

Kao rezultat toga, ideologija moderne umjetnosti i veliki dio beskorisnog otpada koji ispunjava današnje umjetničke galerije i aukcijske kuće, ukazuju na krizu ljepote i značenja. Bez religioznog nadahnuća, naša umjetnost nema koherentan predmet, nema smislena načela estetskog reda i vrijednosti, niti ima višu svrhu od samoizražavanja pojedinog umjetnika.

Umjetnost zato postaje sve kaotičnija i protuljudska. Tragedija moderne umjetnosti obilježena je onečišćenjem, unakaženjem ili potpunim nestankom ljudske osobe. Usporedite Michelangelovu svjetlosnu snagu s čudnim djelima tolikih novijih umjetnika; i uočit ćete da je razlika frapantna.

Kultura odražava ono što ljudi vjeruju o konačnim stvarima. A sudeći prema našem kulturnom diskursu i artefaktima, više stvarno ne vjerujemo u vrijednost ljudske osobe. Na to je mislio Leszek Kolakowski kada je rekao da kultura koja izgubi svoj sveti smisao, prestaje imati smisla. Kad kultura izgubi iz vida Boga, gubi iz vida i čovjeka.

I to je kultura koju smo pozvani evangelizirati.

Naša je zadaća, ovdje i sada, okrenuti oči drugih prema ljepoti svijeta koji je Bog stvorio – i ukazati im na ljepotu koja nas čeka u budućem svijetu. Moramo pomoći onima oko nas da vide ljubav koja održava svijet; ljubav koja je postala krv i meso. Ljubavi koja nam je pokazala svoje lice u Isusu Kristu.

Stvoreni smo za tu ljubav – svatko od nas. Ljudsko srce instinktivno žudi slaviti Boga koji je utjelovljena ljubav. Đavao radi na tome da bi nas sačuvao od te ljubavi. I nikada neće prestati nastojati potkopati ljubav čovjeka prema Bogu. Ipak, na kraju, đavao je ništa. Bog je sve. I jednog dana nam je suđeno osobno susresti ovu Ljubav. Zato smo stvoreni. To je ono što Sotona tako ljubomorno zamjera. Vidjet ćemo jednom ono što je Dante vidio na kraju svoje „Božanstvene komedije“, na kraju dugog puta koji ga je vodio iz dubina pakla, kroz čistilište u nebeske visine. Srest ćemo se, oči u oči s „ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde“.

+Mons. Charles J. Chaput,

umirovljeni nadbiskup Philadelphiae

Izvor

Related Topics:
Advertisement

Vijesti

(VIDEO) Plaćeni ubojica šokirao javnost priznanjem da je poslan da ubije Carlsona: Tko ga je unajmio…

Published

3 sata ago

on

28 veljače, 2024

By

Na nekim stranicama društvenih mreža procurile su informacije o tome tko je trebao likvidirati poznatog voditelja.

Poznati američki novinar Tucker Carlson bio je svjestan rizika koji u njegov život nosi intervju s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, no pravi novinar ne bi bio novinar da ne pokušava ići u krajnosti.

Što je Carlson i učinio i uspio natjerati više od milijardu ljudi da pogledaju intervju s Putinom.

No, sada se doznaje da je Carlson bio na meti Ukrajinaca koji su za njegovu likvidaciju angažirali izvjesnog Vasilija Petrova Aleksejeviča.

Ukrajinski obavještajci navodno su planirali ubiti Tuckera Carlsona u Moskvi, a čovjek koji je plaćen da ubije novinara detaljno je objasnio plan.

Vasilij Petrov Aleksejevič, koji je trebao ubiti Carlsona, uhićen je u Moskvi.

U videu koji se pojavio na Platformi X, on priznaje da je bio angažiran da ubije Carlsona.

– U studenom 2023. regrutirala me ukrajinska obavještajna služba. Trebao sam postaviti eksplozivnu napravu pod auto i za to mi je obećana nagrada od 4000 dolara. Trebao sam postaviti eksploziv u podzemnu garažu hotela u Moskvi, a meta je bio američki novinar Tucker Carlson – kazao je između ostalog Aleksejevič u videu.

Sad, je li ovo ruska medijsko-psihološka operacija ili ne, nadamo se saznati ubrzo…

(Mediji)

Continue Reading

Vijesti

Obljetnica smrti dr. Ante Starčevića: Otac Domovine – putokaz domoljubima!

Published

3 sata ago

on

28 veljače, 2024

By

Na današnji dan 1896. godine preminuo je dr. Ante Starčević, veliki politički vođa, jedan od najutjecajnijih političara u hrvatskoj povijesti te jedan od najvećih promotora ljubavi prema Hrvatskoj, još za života nazvan Ocem Domovine – donosi Domovinski pokret.

Starčević se zalagao za samostalnu Hrvatsku te je smatrao da bi ona s Austro-ugarskom monarhijom trebala biti povezana samo ugovornim odnosom između kralja i hrvatskog naroda. Otuda i njegov glasoviti slogan: “Ni pod Beč, ni pod Peštu, nego za slobodnu, samostalnu Hrvatsku”. Upozoravao je kako je i Beograd neprijatelj hrvatske slobode i samostalnosti.

Dr. Starčević, hvala vam na svemu što ste učinili za Hrvatsku, i danas ste uzor i putokaz domoljubima. Počivali u miru Božjem, neka vam je laka hrvatska gruda!

Domovinski Pokret

Continue Reading

Vijesti

Munja osakatila kip svetog Petra u Buenos Airesu, na Bergogliov rođendan, dan prije izlaska Fiducie Supplicans?

Published

8 sati ago

on

28 veljače, 2024

By

Internet je trenutno preplavljen izvješćem rezignacioniste Andree Cioncija, autora Ratzingerovog koda (koji je ovdje razotkrio Franjin sljedbenik), koji kaže da je kip svetog Petra na pročelju svetišta Gospe od Ružarija, sv. Nikole u provinciji Buenos Aires, Argentina, udarila je munja 17. prosinca zbog čega su mu otpali aureola i desna ruka, zajedno s ključem koji je držao (što simbolizira ključ kraljevstva nebeskog; usp. Mt 16,19):

“Buenos Aires: munje na aureoli i ključevima svetog Petra. Bergoglio na kraju puta?” (Glavno mjesto Pape)
Cionci je o tome objavio i video reportažu (na talijanskom).

SLOM Fiducia-e Supplicans, koja brani vječna učenja Crkve o braku riječima, ali ih na kraju odbacuje

Fotografija prije i poslije sada kruži (vidi sliku iznad), iako neki dovode u pitanje autentičnost ove priče i/ili fotografije. Međutim, u svom članku Cionci kaže da su incident potvrdili jedan velečasni, Justo Lofeudo i svećenstvo svetišta.

Udar groma navodno se dogodio 17. prosinca 2023., što je bio Franjin 87. rođendan, a bilo je to jedan dan prije objavljivanja Fiducia Supplicans, Bergogliove paklenske deklaracije koja dopušta blagoslov sodomitskih parova. Pronicljivi promatrač na društvenim je mrežama istaknuo kako se upravo desna ruka koristi za blagoslove, a upravo je desna ruka kipa svetog Petra sada smrvljena u prah.

Svetište se nalazi u San Nicolás de Los Arroyos, koji pripada provinciji Buenos Aires, ali je preko 100 milja sjeverozapadno od grada Buenos Airesa. Kip svetog Petra nalazi se desno od glavnog ulaza, što se jasno vidi na ovoj fotografiji iz 2018. godine.

Kako bismo lakše procijenili ovaj navodni incident, prisjetimo se nekoliko povijesnih činjenica.

R. de Mattei: “Odreknuće Benedikta XVI. u povijest će ući kao događaj katastrofalniji čak i od pontifikata pape Franje…”

Polaganje prava Jorgea Bergoglia na papinstvo (kao ‘papa Franjo’) počelo je 13. ožujka 2013. To se nije moglo dogoditi bez da je ‘papa’ Benedikt XVI. (Joseph Ratzinger) prvi napustio položaj, što je i učinio 28. veljače u 8 sati. :00 min popodne po lokalnom vremenu, u trenutku kada je njegova unaprijed najavljena ostavka stupila na snagu.

Unatoč svim teorijama da je Ratzingerova ostavka bila manjkava i samim tim nevaljana, namjerno ili slučajno, podsjetimo, on je službeno izjavio da ostavku podnosi “na način da je od 28. veljače 2013. u 20 sati Rimska stolica, Stolica svetog Petra, bit će upražnjena i konklavu za izbor novog vrhovnog pontifeksa morat će sazvati oni čija je to nadležnost” (Benedikt XVI., Deklaracija od 11. veljače 2023.).

Međutim, ono što je najvažnije razumjeti jest da Benedikt XVI. nikako nije mogao dobiti papinstvo od početka 2005., stoga nije imao ništa od čega bi mogao odstupiti:

– Nevaljana ostavka ili nevaljani izbor? Ratzingerovo poricanje papinskog primata

Tako je 11. veljače 2013. Benedikt XVI. objavio svoju namjeru podnijeti ostavku, a mnogi će se sjetiti da je upravo na današnji dan, kasnije noću, munja udarila u kupolu bazilike svetog Petra, i to ne jednom nego dva puta :

Evo nas brzo nazad u sadašnjost. Navodno je udarila još jedna munja, a ovoga puta bio je to kip svetog Petra na ili u blizini Bergogliovog starog gazišta.

“Kad Bog kaže da nisi papa”, komentirao je jedan korisnik Twittera, nadajmo se (ali ne nužno) na dušu:

Ne, Fred Simon. Munja je pogodila kip svetog Petra i oštetila ga, u pokrajini Buenos Aires, tako Bog ne daje svijetu do znanja da Bergoglio u Rimu nije papa. Želite li znati kako nam Bog daje do znanja da otpadnik Bergoglio nije papa? Pa, evo malog izbora:

  • Franjo: Različite religije su ‘obogaćenje’ za čovječanstvo
  • Franjo na Međureligijskom kongresu: ‘Čovjek je put za sve religije’
  • ‘Navjestite ples ravnoteže i harmonije’: Franjo potpisuje ludu međuvjersku klimatsku izjavu
  • ‘Promjena paradigme’: Franjo izdaje katastrofalan Motu Proprio usmjeren na teološku revoluciju
  • Izgradnja raja na zemlji: Franjina poruka za Svjetski dan migranata
  • Masonsko bratstvo umjesto Isusa Krista: Franjina poruka za Svjetski dan mira ne iznenađuje
  • Franjo muslimanskim starješinama: ‘Samo će nas transcendencija i bratstvo spasiti’
  • Naturalizirati da bi neutralizirao: Kako Franjo lukavo lišava Evanđelje njegovog nadnaravnog karaktera
  • Otpadnik luta: Franjo kaže da je bratstvo “sidro spasenja za čovječanstvo”
  • Indiferentizam za djecu: Franjo podupire međureligijski “Park susreta” u Argentini
  • Otpadnik Bergoglio podržava svjetske religije kao “različite načine dolaska do Boga”
  • Franjo proširuje “Božji narod”: Sada uključuje sve religije!
  • Dobrodošli u Religiju bratstva: Franjo objavio opasan novi “Papin video”
  • Otpadnička Abu Dhabi deklaracija o ljudskom bratstvu
  • Naturalizam u punoj snazi: Franjo o postojanju svih religija

TAKO znamo da Franjo nije papa: jer on obično čini stvari koje bi božanska pomoć za papinstvo spriječila pravog papu da čini – stvari koje bi, da ih radi pravi papa, posve uništiti i učiniti besmislenom (malo opasnom!) instituciju papinstva.

Kakvu božansku pomoć, možda se pitate? Onaj o kojem se govori u bezbrojnim učiteljskim izjavama o papinstvu:

Kao što je naučavao papa Pio XI.

…[I]kako nikakvo krivotvorenje ili iskrivljavanje božanskog zakona, nego pravo istinsko poznavanje njega, ne bi moglo prosvijetliti umove ljudi i voditi njihovo ponašanje, potrebno je da se sinovska i ponizna poslušnost prema Crkvi kombinira s odanošću Bogu i želju da mu se podložimo. Jer sam je Krist učinio Crkvu učiteljicom istine iu onim stvarima koje se tiču ispravnog uređenja moralnog ponašanja, čak iako neka spoznaja o istome nije izvan ljudskog razuma. …[Bog] je postavio Crkvu za čuvara i učitelja cjelokupne istine o vjeri i moralnom ponašanju; stoga bi joj vjernici trebali iskazati poslušnost i podložiti svoje umove i srca kako bi bili sačuvani neozlijeđeni i slobodni od pogrešaka i moralne pokvarenosti, te kako se ne bi lišili te pomoći koju je Bog dao s takvom velikodušnošću, trebali bi pokazati tu dužnu poslušnost ne samo onda kada Crkva nešto definira svečanim sudom, nego također, u odgovarajućem omjeru, kada se konstitucijama i dekretima Svete Stolice propisuju i osuđuju mišljenja kao opasna ili iskrivljena.

Stoga neka i vjernici budu na oprezu od precijenjene neovisnosti osobnog suda i te lažne autonomije ljudskog razuma. Jer sasvim je strano svakome tko nosi ime kršćanin vjerovati svojim vlastitim mentalnim snagama s takvim ponosom da se slaže samo s onim stvarima koje može ispitati iz njihove unutarnje naravi, i zamišljati da Crkva, koju je Bog poslao da poučava i vodi sve narode, nije upućen u sadašnje stvari i okolnosti; ili čak da se moraju pokoravati samo u onim stvarima koje je ona odredila svečanom definicijom, kao da bi se njezine druge odluke mogle smatrati lažnima ili da izlažu nedovoljan motiv za istinu i poštenje. Naprotiv, karakteristika svih pravih Kristovih sljedbenika, pismenih ili nepismenih, je da dopuste da budu vođeni, te vođeni u svim stvarima koje se dotiču vjere ili morala od strane Svete Crkve Božje preko njenog vrhovnog pastira, rimskog prvosvećenika, koji je sam vođen Isusom Kristom Gospodinom našim.

(Papa Pio XI., Enciklika Casti Connubii, br. 103-104; podcrtavanje dodano.)

I ne, Franjina prisutnost u Vatikanu nije samo stvar postojanja ‘lošeg’ Pape, kao što je Crkva imala nekoliko puta u prošlosti:

Dakle, je li navodni udar groma u kip svetog Petra u blizini Buenos Airesa znak s neba koji najavljuje kraj vladavine zabluda ‘pape’ Franje? Budimo iskreni: nitko ne zna. Možda i jest; možda i nije.

Ipak, najvažnija točka je sljedeća: stvarno nije važno. Svatko tko, posebno u ovoj fazi, traži munju da mu kaže je li čovjek koji je objavio hrpe bogohuljenja, bezbožnosti, skandala, hereze, pogreške i svetogrđa u svom službenom učiteljstvu zapravo Kristov namjesnik koji drži vrata pakla od prevladavanja, nije razumio što je papinstvo ili kako katolicizam funkcionira.

Oh dobro. Ako ništa drugo, ova munjevita priča je barem jedna stvar: krajnje zabavna.

Izvor: Novus Ordo Watch izvor slike: popehead.substack.com

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved