Connect with us

Vijesti

Zabranjena eugenika: zbir prijepora i sukoba, znanosti i emocija, prirode i čovjeka

Published

on

Eugeniku je kao pojam utemeljio britanski antropolog Francis Galton 1883. godine. Porijeklo riječi dolazi iz grčkog „eu“ koje znači „dobro“ i „genos“ koje znači „loza“. Riječ je o korištenju znanstvenih spoznaja o ljudskoj genetici kako bi se utjecalo na stanovništvo i zdravstvenu politiku povećanjem udjela pozitivno ponderiranih gena (pozitivna eugenika) i smanjenjem negativno ponderiranih gena (negativna eugenika), a s ciljem poboljšanja određenih svojstava ljudske vrste ili određene populacije kako bi se postigla maksimalna produktivnost, učinkovitost te funkcionalnost ljudskog roda.

Kroz povijest je eugenika smatrana znanošću, no ona sama po sebi nije znanost već ona u suštini predstavlja skup metoda provođenja umjetne selekcije koristeći antropološke i sociološke znanstvene spoznaje.

Iako se radi o umjetnoj selekciji koju bi trebalo vršiti društvo u cjelini, eugeničari smatraju da je to zapravo samo zamjena za prirodnu selekciju koja se u normalnim uvjetima odvija u prirodi, no koja posljednjih stoljeća, pa možda i tisućljeća kod čovjeka nedostaje zbog toga što je čovjek dobrim dijelom postao neovisan o prirodi.

Filozofija eugenike nalazi uporište u teoriji evolucije i zakonima prirodnog opstanka odnosno opstanka najsposobnijih, te posljedično socijalnog darvinizma.

Oni smatraju da sve vrste u prirodi instinktivno prakticiraju eugeniku kako bi se poboljšao genetski materijal krda ili jata. Priroda stalno potiče sve vrste da se razvijaju tako da se mogu snaći u neumoljivoj bitci za preživljavanje. Priroda ne gleda nužno na neku vrstu kao poželjniju od druge, jer priroda nema miljenika. Svaka vrsta ima na raspolaganju za svoj opstanak i širenje svoje osobine, određene alate, određene prednosti i nedostatke, a kroz opstanak najsposobnijih jedinki i prilagodbu okolnostima ona evoluira i napreduje.

Na isti način kroz povijest je evoluirao i čovjek, a s obzirom da komponente opstanka najsposobnijih u ljudskom društvu više nema, teoretičari eugenike smatraju da se tome može doskočiti društveno uvjetovanom selekcijom kad već nema prirodne. Samim time eugenika postaje preduvjet za daljnji evolucijski razvoj čovjeka kao skupine.

Metode prakticiranja eugenike imaju osnovnu podjelu na pozitivnu i negativnu eugeniku, koja je zapravo poprilično jednostavna. Eugenika ima za cilj koristiti znanstvene i sociološke metode za unapređenje ljudske vrste ili određene populacije kroz nekoliko generacija mijenjajući kompoziciju te populacije, a to čini kroz poticanje reprodukcije ljudi određenih karakteristika. To u načelu čini kroz poticanje reprodukcije ljudi „poželjnijih“ karakteristika, ili ograničavanjem reprodukcije onih s „nepoželjnim“ karakteristikama. U prvom slučaju radi se o pozitivnoj eugenici, jer ona nešto potiče, dok se u drugom primjeru govori o negativnoj eugenici jer ona nešto brani i obeshrabruje.

Kroz povijest su mjere pozitivne eugenike uključivale promicanje ideje da bi zdravi, sposobni, visoko inteligentni ljudi trebali imati velike obitelji, a to se poticalo kroz razne institucionalizirane mjere. Mjere negativne eugenike uključivale su restrikciju imigracije kroz selektivan odabir useljenika s „poželjnim“ karakteristikama, obeshrabrivanje reprodukcije onih s „nepoželjnim“ karakteristikama poput degenerativnih nasljednih bolesti ili teških psihičkih poremećaja, do te mjere da se u nekim zemljama to rješavalo sterilizacijom tih osoba, a u ponekim slučajevima čak i eutanazijom.

Prije nego je osmislio naziv „eugenika“, Francis Galton se uglavnom fokusirao na razmatranje metoda prakticiranja pozitivne eugenike, dok su se američki eugeničari kao što je Richard Dugdale uglavnom bavili idejom rješavanja negativnih nasljednih karakteristika poput psihičkih bolesti, prigluposti ili sklonosti alkoholizmu.

Pozitivna eugenika je uvijek gledana kao prihvatljivija grana jer sama po sebi ne ograničava razmnožavanje i prijenos „nepoželjnih“ karakteristika na potomstvo, već se fokusira na poticanje prijenosa „poželjnih“ karakteristika, te nije sama po sebi restriktivna. To je djelomično stoga što se pozitivnu eugeniku može promatrati kao sredstvo poboljšanja i napretka općeg javnog zdravlja, te uzimajući u obzir da je ona sama po sebi dobrovoljna i stvar izbora a ne prisile, dok je negativna eugenika poprimila negativne konotacije jer je kroz povijest sadržavala elemente prisile pa čak i drastične mjere poput pobačaja, sterilizacije ili eutanazije.

No čak i ta pozitivna eugenika je sama po sebi postala nepoželjna, jer ipak se tu radi o određenoj vrsti diskriminacije gdje se potiče nešto na uštrb drugoga, iako se aktivno ne ograničava to drugo. Štoviše, suvremeni bioetičari uzimaju zdravo za gotovo opravdanje eliminacije deformiranih i bolesnih fetusa, te u pobačaju istih ne vide nikakav problem, već rutinski opravdani medicinski zahvat. Istovremeno težnju roditelja i znanstvenika ka poboljšanju karakteristika novih generacija smatraju „izigravanjem Boga“ i etičkim problemom.

Jedan od primjera eugenike koji se svakodnevno prakticira i dan danas jest korištenje znanstvenih postignuća za otkrivanje sklonosti ploda genetskim bolestima tijekom trudnoće, što se primjenjuje kod prakse pobačaja s ciljem izbjegavanja rođenja bolesne djece odnosno djece s predviđenom mogućnošću razvoja neke od genetski uzrokovanih bolesti, kao što je primjerice Down sindrom ili pak u slučaju deformacije ploda. Ovakvi pobačaji nazivaju se eugenički pobačaji.

Eugenika je kao praksa bila poznata još u vrijeme antičke Grčke i Rimskog carstva. Grčki filozof Platon u svojem je djelu Republika zagovarao stvaranje boljeg društva razmnožavanjem ljudi višeg statusa i zdravstvenih karakteristika i uvođenjem društvenih smjernica za sklapanje parova kako bi se stvorilo optimalno društvo.

Posebno je popularna postala u SAD-u krajem 19. stoljeća, a praksa se nastavila sve do druge polovice 20. stoljeća. U nekim saveznim državama zakonom je bila zabranjena ženidba s osobama s potvrđenim mentalnim oboljenjima, a primjerice u Kaliforniji se između 1909. i 1979. provelo oko 20.000 sterilizacija osoba s mentalnim oboljenjima s ciljem sprječavanja prijenosa bolesti na sljedeće generacije.

Eugenika je postala nepoželjna disciplina nakon Drugog svjetskog rata naročito zbog primjene iste u nacionalsocijalističkoj Njemačkoj koja je još 1933. donijela Zakon o prevenciji nasljednih oboljenja, koji je rezultirao sterilizacijama i eutanazijama osoba s „nepoželjnim“ karakteristikama.

No SAD i Njemačka nikako nisu bile jedine zemlje koje su prakticirale eugeniku, već je ona bila prisutna i u zemljama poput Velike Britanije, Kanade, Brazila, Japana, Kine i Rusije.

Moderna eugenika, poznatija kao ljudski genetski inženjering, bavi se mijenjanjem i utjecanjem na genetski sastav s ciljem sprječavanja ili liječenja nasljednih bolesti, ponajviše zahvaljujući velikom znanstvenom napretku na području genetike.

Pitanje eugenike u današnjem društvu ponajprije je političko-svjetonazorsko pitanje. Njezini protivnici ne osporavaju znanstveno-evolucijsku utemeljenost prakse već etičku opravdanost iste. Naime, iako se svi, pa i protivnici eugenike, slažu u tome da bi svijet bio idealan da nema nasljednih degenerativnih bolesti te da je nužno i pohvalno uložiti sav trud i sredstva na liječenje i sprječavanje raznih bolesti i poremećaja, osnovni problem eugenike je kršenje ljudskih i reproduktivnih prava osoba s „nepoželjnim“ karakteristikama.

Toga nije lišena čak niti takozvana pozitivna eugenika, koju njeni protivnici napadaju kao diskriminatornu praksu koja daje prednost određenim ljudskim karakteristikama nasuprot drugih. Eugenika je bila i ostat će uzrok prijepora i sukoba znanosti i emocija, interesa društva i pojedinca, prirode i čovjeka.

Autor: Ivica Mandekić/Tribun.hr

Advertisement

Vijesti

U Brodosplitu dovršen obalni ophodni brod za HRM

Published

on

U Brodosplitu je dovršen novi obalni ophodni brod. Riječ je o budućem brodu Hrvatske ratne mornarice.

U ožujku je potpisan ugovor kojim je reguliran način završetka gradnje i novi rok isporuke za prvi od ukupno četiri preostala broda. Brod će biti porinut 1. srpnja, a MORH-u će biti isporučen do kraja godine.

Ministar obrane Ivan Anušić nakon preuzimanja dužnosti najavio je nastavak realizacije projekta izgradnje obalnih ophodnih brodova, istaknuvši to kao jedan od prioriteta Ministarstva obrane.

Gostujući na Dan državnosti u središnjem Dnevniku HTV-a, ministar Anušić rekao je kako ima informacije iz Brodosplita da je brod čija je gradnja ugovoriena izvezen van iz hale i da se priprema već ovo ljeto za porinuće i nastavak dovršenja.

Podsjetio je da je s Brodosplitom 2014. godine potpisan ugovor o realizaciji pet ophodnih brodova za HRM, kojima je rok isporuka trebao biti 2018. godine, međutim dosad je isporučen samo jedan, prototip. Najavio je, da će, prema informacijama iz Brodosplita, do kraja godine HRM imati drugi brod i nakon u paketu će se i ostala tri broda rješavati.

foto: Ophodni obalni brod Umag 32/MORH

Continue Reading

Vijesti

Sveti Toma Akvinski o tome kako izbjeći zavist na društvenim mrežama

Published

on

Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima.

Gornja ilustracija: – Imam 1000 sljedbenika, a ti? – 80000. Stvarnost: – Mislila sam da će više ljudi doći!? – Ne, samo moji najbolji prijatelji!

Potreba za isključivanjem, odbacivanjem doslovno beskonačnog pomicanja i algoritamski odabranih feedova, sve je veći fenomen. Nije pretjerano reći da mnogi biraju digitalnu detoksikaciju, svjesni prekid od stalne gužve društvenih medija – ili čak potpuno povlačenje iz njih. Ovo nije samo hir, poput čišćenja sokovima ili povremenog posta; to je zdrav odgovor na stalni pritisak online savršenstva. Platforme društvenih medija, iako nude povezanost, također mogu njegovati osjećaj zavisti. Ali što kada bi postojao način za snalaženje u ovom digitalnom krajoliku bez podlijeganja ovom poroku?

Uđite u svetog Tomu Akvinskog, poznatog srednjovjekovnog filozofa i teologa. Njegovi bezvremenski uvidi iznenađujuće su relevantni kada je u pitanju razmišljanje o našim suvremenim borbama. Dok Akvinski nije mogao predvidjeti uspon društvenih medija, njegova razmišljanja o zavisti pružaju snažan okvir za navigaciju u usporednoj zamci koju te platforme mogu stvoriti.

Što je zavist i zašto je destruktivna?

Prema Akvincu, zavist je “tuga tuđeg dobra”. To nije samo ljubomora, koja je strah od gubitka nečega što posjedujete. Zavist je podmuklija emocija, gorčina koja se zagnoji kada vidimo sreću druge osobe. U doba društvenih medija, ova sreća može poprimiti mnoge oblike – prijateljeve savršene fotografije s odmora, kolegina nemilosrdna promaknuća na poslu, pažljivo osmišljena slika života koji se čini sretnim bez napora.

Akvinski nas podsjeća da je zavist razorna sila. To ne samo da izjeda našu vlastitu radost, već također sprječava našu sposobnost da cijenimo dobre stvari u vlastitom životu. Akvinski nadalje tvrdi da istinska sreća ne dolazi od uspoređivanja s drugima, već od življenja kreposnog života u skladu s Božjim planom.

Dakle, kako možemo primijeniti mudrost Akvinskog na svoje navike društvenih medija? Evo nekoliko strategija:

1. PAZITE ŠTO KONZUMIRATE

Uredite svoje feedove društvenih medija tako da budu poticajni i inspirativni. Prestanite pratiti račune koji stalno izazivaju zavist ili negativnost.

2. VJEŽBAJTE ZAHVALNOST

Prebacite fokus s onoga što vam nedostaje na ono što imate. Svaki dan odvojite vrijeme za razmišljanje o blagoslovima u svom životu, velikima i malima.

3. SLAVI USPJEH DRUGIH

Prava radost zbog tuđe sreće raspršuje zavist. Koristite društvene medije da čestitate i ohrabrite druge.

4. PRISJETITE SE “ODGOVARANE STVARNOSTI”

Društveni mediji su vrhunac, a ne stvarni život. Svatko se suočava s izazovima, čak i oni s naizgled savršenim online osobama.

5. USREDOTOČITE SE NA VLASTITI ŽIVOT

Uspoređivanje je kradljivac radosti. Postavite sebi ciljeve i težnje, neovisno o tome što drugi rade.

Društveni mediji mogu biti vrijedan alat za povezivanje i informacije – to je neporecivo. Ali primjenom bezvremenske mudrosti Akvinca na zavist, možemo koristiti ovaj digitalni prostor s većom sviješću i unutarnjim mirom. Umjesto da podlegnemo zamci usporedbe, možemo njegovati duh zahvalnosti i slaviti dobro u sebi i drugima. Usredotočujući se na svoj život, možemo pronaći istinsku sreću izvan filtrirane leće društvenih medija.

Daniel Esparza/Aletea ilustracija: Brightside

Continue Reading

Vijesti

Preminuo je Louis d’Alencourt ‘apostol posljednjih vremena’

Published

on

Louis d’Alencourt, francuski intelektualac, komunikolog, te kao katolik specijaliziran za eshatologiju, koji je detektirao sve simboličke tragove koji se odnose na kraj vremena, preminuo je. POČIVAO U MIRU!

Tekst o Autoru (samom sebi) s bloga Le grand Reveil – Révélations pour la fin des temps, (Veliko buđenje – Otkrivenje za posljednja vremena) prenosimo

slika: Gospa od La Salette.

Zovem se Louis d’Alencourt, rođen sam 1969., dakle 2012. imam 43 godine. Oženjen, otac obitelji, poslovni menadžer, oglašivač sam i radim u komunikacijskim profesijama od svoje 23 godine , uglavnom na čelu vlastitih struktura. Imao sam sve razloge da nastavim živjeti “ublaženi” mali život bez postavljanja previše pitanja i da uživam u životu. Osim toga…

Praktičan katolik, tradicionalističkog senzibiliteta, odgojen sam u okruženju u kojem sam naučen ne vjerovati “svijetu”, odnosno društvu koje ga okružuje, čije su ideje i način djelovanja sve više u suprotnosti s katoličkom mišlju i njezinim učenjem . Hvala Bogu, djetinjstvo i mladost sam sačuvao od štete koju danas nanose televizija i “elektronički” stil života (videoigre i slično).

To me nije spriječilo da se prihvatim računala čim sam počeo raditi (bilo je to 1989. godine), niti da pozdravim dolazak Interneta i očito budem redoviti korisnik. Čak sam bio jedan od preteča mobitela jer sam i prije dolaska mobitela već imao telefon u autu. Bilo je to doba Radiocoma 2000. ako se dobro sjećam.

No, kako nisam rođen s računalima i kako sam ih usvajao samo u radu, uvijek sam ih smatrao prije svega alatom za rad. Isto za Internet. Računalni i elektronički alati za mene nisu cilj nego sredstvo. Nijansa je važna jer nam omogućuje da stroju i njegovoj dominaciji nad čovjekom damo granice, također nam omogućuje da znamo da ne budemo previše ovisni o njemu, a prije svega da zadržimo “kontrolu”. Često sam sklon reći “nije stroj taj koja odlučuje, ja sam”.

Dovoljno je reći da računala koja se sama ažuriraju, nadjačavajući slobodnu volju svog vlasnika, odgovaraju stvarima koje me ljute. Da ne spominjem da zapravo ne znamo sve što navedeno računalo radi i prenosi…

Sve ovo samo da kažem da sam malo po malo, što sam bio stariji, to sam se više pitao o evoluciji sadašnjeg svijeta; kamo ide, Što se događa ? Odakle taj jaz između percipiranog svijeta, željenog svijeta i stvarnog svijeta? Kako objasniti da usprkos iznimnom životnom standardu zapadnjaka, čiji je potrošačko društvo najvidljiviji izlog, postoji i velika nelagoda? Sve se čini u redu, a ipak nešto nije u redu.

Uvijek su me zanimale politika i ekonomija. Moram razumjeti stvari i stoga dublje prodreti u određene teme. Budući da televizija ne dopušta da idete dublje, čitanje je najlakši i najpouzdaniji način.

Tako sam od prosječnog građanina s godinama postao ISTRAŽIVAČ. Filozof i istraživač. Točnije, istraživač političke filozofije.

Da biste razumjeli što se događa, morate pokušati znati donju stranu karata. Postoji službena i neslužbena povijest. Onaj pravi, onaj o kojem se ne uči u udžbenicima. Geopolitika. Tajne službe. Tajna društva. itd…

Kao istraživački alat, ne biste trebali početi s internetom, već s knjigama. Jedna knjiga vodi drugoj; autor, u svom argumentu, navodi druge knjige koje vas potiče znatiželja, i tako dalje. Zatim dovršavate svoja zapažanja putem Interneta. Nikad ne zaboravite da, ako vam se neka tema sviđa, morate je dalje istraživati ​​kroz knjige, a ne ostati na površnoj fazi, kao što je slučaj s audiovizualnim dokumentima i internetom.

A ono što sam otkrio bilo je zastrašujuće. Nakon 10 godina istraživanja i napornog rada, odabira, provjeravanja, razmišljanja, danas sam u mogućnosti odgovoriti na pitanja:

Za što ?
Gdje idemo ?
O kako da stignemo tamo?
Gotovo sa sigurnošću. Jedini element koji mi nedostaje, i to veliki, je kalendar: Kada?
Ali to je i najteže, i najtajnije.

Iza riječi “kraj vremena”, “apokalipsa” ili “kraj svijeta” moramo dati jasna objašnjenja, valjane argumente i konstruirano razmišljanje.

Danas više ne mogu šutjeti. Ovo znanje moram staviti u službu svojih bližnjih kako bih im pomogao da se pripreme za konačno rješenje koje se nazire. Razmišljao sam o pisanju knjige; ovaj projekt nije isključen, ali prvo krećem s ovim blogom čiji je cilj u naslovu: probudi se dok ne bude prekasno!

Tako ću ispuniti ulogu “apostola posljednjih vremena” o kojem je Gospa od La Salette govorila u svojoj poznatoj tajni (1846.) i koji će se pojaviti u vrijeme dolaska Antikrista: “Pozivam apostole posljednjih vremena, vjerne učenike Isusa Krista, koji su živjeli u preziru svijeta i samih sebe, u siromaštvu i poniznosti, u preziru i šutnji, u molitvi i mrtvljenju, u čistoći i u jedinstvu s Bogom, u patnji i neznanju svijetu. Vrijeme je da izađu i osvijetle zemlju. “.

Nažalost, ne uklapam se baš u opis, stoga riječ (budućnost) na početku ovog članka, jer težim biti dio toga i nadam se da ću pronaći milost i snagu potrebnu da to postignem.

Doista, vladavina Antikrista je blizu i sada je hitno prosvijetliti svoje suvremenike.

Continue Reading

Popularno

Copyright © 2023. Croativ.net. All Rights Reserved