Oko sredine 1880-ih znanstvenici su uspjeli izolirati aktivni sastojak lista koke, Erythroxylon coca (kasnije poznat kao kokain).

Farmaceutske tvrtke voljele su ovaj novi, brzodjelujući i relativno jeftin stimulans.

Godine 1884. austrijski oftalmolog, Carl Koller, otkrio je da nekoliko kapi otopine kokaina stavljenih na rožnicu pacijenta djeluje kao lokalni anestetik. Učinilo je oko nepokretnim i desenzibilizirano na bol, te uzrokovalo manje krvarenja na mjestu reza – što je operaciju oka učinilo mnogo manje riskantnom.

Vijest o ovom otkriću proširila se i uskoro se kokain počeo koristiti u operacijama očiju i sinusa. Promotivan kao lijek za zubobolju, depresiju, upalu sinusa, letargiju, alkoholizam i impotenciju, kokain se ubrzo počeo prodavati kao tonik, pastila, puder, pa čak i korišten u cigaretama. Čak se pojavio u katalozima Sears Roebucka. Popularni kućni lijekovi, poput Allenovih kokainskih tableta, mogli su se kupiti za samo 50 centi po kutiji i nudili su olakšanje za sve, od peludne groznice, katara, problema s grlom, nervoze, glavobolje i nesanice.

Ali u stvarnosti, nuspojave kokaina zapravo su uzrokovale mnoge bolesti za koje se tvrdilo da liječe – uzrokujući nedostatak sna, probleme s prehranom, depresiju, pa čak i halucinacije.

Za kupnju vam nije trebao liječnički recept. Neke države prodavale su kokain u barovima, a bio je, poznato, jedan od ključnih sastojaka Coca-Cola bezalkoholnog pića koje će uskoro postati sveprisutno.

Do 1902. procjenjuje se da je samo u SAD-u bilo 200 000 ovisnika o kokainu.

Godine 1914. Harrisonov zakon o narkoticima zabranio je proizvodnju, uvoz i distribuciju kokaina.

Around the mid 1880s, scientists were able to isolate the active ingredient of the coca leaf, Erythroxylon coca (later known as cocaine). Pharmaceutical companies loved this new, fast-acting and relatively-inexpensive stimulant.
In 1884, an Austrian ophthalmologist, Carl Koller,… pic.twitter.com/BQhsfcZsN8

— Jack-of-all-trades (@Upliftingvision) April 27, 2024

U Piju XIV., pisac Walter Martìn, pseudonim talijanskog svećenika Don Giuseppea Pacea, pruža dobrodošlu jasnoću za naše ambivalentno i nesigurno doba. Jednostavnim i jasnim stilom apelira na potpunu i beskompromisnu obnovu tradicionalne latinske mise i zapravo cjelovitog liturgijskog života Katoličke crkve prije Drugoga vatikanskog sabora.

Ovaj poziv temelji na opažanju da je Sabor bio poguban za pojedine vjernike i Crkvu. Artikulirani i autentični dijalozi romana o Koncilu, koji pokrivaju njegov poznati duh i revolucionarni utjecaj na katoličanstvo, snažno sugeriraju da je autor kao svećenik svjedočio ili čak sudjelovao u takvim razgovorima među crkvenim poglavarima.

Uz snažno zagovaranje tradicionalističke pozicije, Martìn pruža uvid u zagovornike reforme i revolucije. On otkriva klerikalizam iza revnosti za II. vatikanski sabor. Tvrdoglava ideologija, ljubav prema moći i sklonost pristajanju na svijet ne dopuštaju neslaganje vjernika, od kojih se očekuje da se pokoravaju svim revolucionarnim idejama. Ne iznenađuje što se često čini da likovi romana govore o aktualnim događajima u Crkvi. Martìn također otkriva utjecaj Koncila na svećenike i biskupe na psihološkoj i duhovnoj razini nakon što su zamijenili katoličku tradiciju za duh svijeta. Metafiziku su zamijenili evolucijom, svetog Tomu Teilhardom de Chardinom, a osobu Isusa Krista apstrakcijom ljudskosti. Martìn na nezaboravan način prikazuje nagli pad duhovnog života i moralnih vrlina u takvim pojedincima i Crkvi kao cjelini.

Činjenica da usvajanje pro- ili antitradicionalnog stava dovodi do ozbiljnih duhovnih, psiholoških i moralnih posljedica odražava stvarnost da ova duhovna borba ne nudi neutralnu poziciju. To je zbog naravi predaje Crkve. Tradicija potiče određene vrline, kao što su poniznost, prihvaćanje Božje volje i ovisnost o Bogu kroz molitvu. Odbijanje ovoga čini srce nemirnim. Ovaj nemir radi na pretvaranju Crkve u agenciju socijalne službe i zagovaranje vječne revolucije. Mentalitet reformatora Drugoga vatikanskog sabora uključuje duh prosvjeda i pokušaj da se izgradi nešto supstancijalno od ruševina koje su ostale. Ali ono što su na kraju izgradili odražava utilitaristički, pragmatičan i antimetafizički mentalitet dvadesetog stoljeća:

Misu su mijenjali kao što se mijenja ruho. Najzaprepaštenije vjernike utješilo je porukom: “Evo napokon čiste košulje, laganije, ako želite, ali funkcionalne.”

Ovi ljudi nemirnog i ponosnog protesta, kako ih opisuje Pio XIV, posjeduju nerazumno neprijateljstvo prema latinskoj liturgiji. Njihova je revolucija postala nova normala, nova tradicija, koja Latinsku Crkvu smatra nečim što treba prevladati i ostaviti iza sebe. Obraćenje pokreće povratak tradiciji, kao što Martìn pokazuje, s određenim likovima koji prolaze kroz duhovne i psihološke promjene izazvane njihovom interakcijom s papom Pijem XIV.

Dijalozi između tradicionalista i entuzijasta Drugog vatikanskog sabora vrte se oko organskog razvoja mise nasuprot ideji da se liturgija može mijenjati po želji kako bi se uklopila u duh svijeta. Crkva više ne informira svijet, nego je informirana od svijeta. To je protestantski duh: Crkva ne mijenja vjernika; vjernik mijenja Crkvu. Može se čak reći da je Martìn napisao anti-wake roman avant la lettre, prije nego što je wokizam postojao u svom sadašnjem obliku. Autora vjerojatno ne bi iznenadila besmislica koju trenutno proživljavamo. Roman otkriva kako je Sabor dopustio Crkvi da se od stupa protiv revolucije pretvori u stup samog wokizma. Crkva je postala subverzivna protiv same sebe, protiv vlastite tradicije.

Velik dio Crkve stoga je teritorij pod okupacijom neprijatelja. Čitatelj stječe dojam da su se Papa i njegovi malobrojni pristaše odvojili od notornih intriga Vatikana. Ove intrige nisu od Duha, nego od svijeta, osobito u posljednjih nekoliko desetljeća. Čak iu samom Vatikanu, dakle, svijet je, to je modernost, ono što vlada. Autor posebno izbjegava izravno prikazati zastrašujući vatikanski stroj osim epizode s vatikanskom poštom kada Papa odluči vidjeti što se dogodilo sa svom njegovom poštom i otkrije da je skrivena ruka krivo usmjerila sve osim najbezazlenije korespondencije. Ubrzo nakon izbora, papa Pio XIV. napušta svoje vatikanske stanove i odlazi u jednostavnu ćeliju u samostanu skromnog reda, gdje jede svoje obroke i postaje dio zajednice.

Dok se dijalozi, spletke, događaji i radovi obnove odvijaju tijekom romana, autor uspješno prenosi osjećaj onoga što je izgubljeno i kako svjetske banalnosti, poput jazza i druge suvremene glazbe, zamijenile su prethodnu veličanstvenost. Jazz je to najmanje, jer ekumenizam, evolucionizam i teologija oslobođenja obilježavaju novu Katoličku crkvu. Nasuprot tome, autor razvija ekleziologiju koju će tradicionalisti pozdraviti: Crkva je tu da naviješta Radosnu vijest i daje sakramente. Nije ovdje da potiče društvenu i političku revoluciju ili djeluje kao agencija za socijalnu službu. Ipak, toplina tradicionalističkih likova pobija optužbe za ravnodušnost prema siromašnima. Oni ne odbacuju potrebite, nego marksističke apstrakcije čovječanstva i grešnih struktura, od kojih niti jedno nema nikakve veze s Evanđeljem niti sa stvarnim ljudima. Filozofija vodilja u romanu je realizam, koji Martìn dobro prikazuje.

Ako je Drugi vatikanski sabor bio raskid koji je preokrenuo duhovne živote velike većine svećenika, redovnika i laika, latinski nudi ključ za obnovu. Romanitas uključuje sva blaga koja je autsajderska Osirisova tržnica ukrala od ravnodušnih svećenika i drugih župnih vođa koji djeluju u duhu Vatikanskog sabora II. Zanimljivo, ovaj nepošteni i pohlepni poduzetnik o pravoj vrijednosti ovih sakramenata i drugih predmeta zna više od crkvenjaka. Zgrožen je kada Papa tradicionalist namjerava stati na kraj svojoj svetogrdnoj rasprodaji ovih predmeta – svijećnjaka, kaleža, starih misala – i želi da ih Crkva vrati na njihova prava mjesta. On je opako mrtav protiv pape kao što su to i liberalni crkvenjaci. Poput njih, on ima svjetovni plan.

Tržište i liberalni klerici prepoznaju da će tradicionalisti uništiti njihov zajednički plan. Ovo je značajan uvid autora. Programi imaju tendenciju voditi i uništavati određene aspekte crkvenog života. Jedva da postoji ikakva sunčeva svjetlost između planova crkvenjaka i planova Ozirisove tržnice. Svjetovnost potonjeg je očita. Ali antitradicionalisti su jednako svjetski jer prihvaćaju materijalističke ideologije dvadesetog stoljeća. Autor izvanredno dobro pokriva taj horizontalni duh. On pokazuje revolucionarni program, revolucionarni duh antitradicionalista. Tržište želi rasprodati materijalnu baštinu Crkve, fizičke tragove njezine tradicije, dok se antitradicionalisti odlučno suprotstavljaju mnogim elementima duhovne i moralne baštine Crkve.

Unatoč svemu tome, Pio XIV nudi nadu jer je to knjiga vjere. Ljubav i ustrajnost Pija XIV. i njegovih pristaša lako trijumfiraju nad planovima i izdajom svojih protivnika. Pio i njegovi pristaše oslanjaju se na molitvu i ljubav prema Crkvi i njezinoj Tradiciji. Oslanjaju se na Krista. Nije ih lako potaknuti na akciju, ali kada djeluju, to je s jedinstvenom svrhom, mirom uma i fokusom koji nije pokoleban svim manevrima i neprijateljstvom njihovih protivnika. Oni su uvjereni u svoju buduću pobjedu jer služe Kristu, a ne svijetu i njegovim ideologijama. Aktivno sudjelovanje laika u tome, uglavnom kroz pobožnost latinskoj liturgiji, poziv je čitatelju da pruži opipljivu potporu Tradiciji. Ovo je poziv knjige na akciju. Autor ne vidi katoličkog laika kao pasivnog promatrača te duhovne bitke, nego kao blisko uključenog. Možda nije pretjerano reći da će čitatelj izaći iz ove knjige s osjećajem da svi igramo ulogu u nekoj kozmičkoj drami.

Brian Welter/OnePeterFive

Dr Asaf Duraković, hrvatski, kanadski i američki liječnik i znanstvenik, održao je u Zagrebu povijesni govor, za sve generacije. Snažno, motivacijski, karizmatično, kako to može pravi domoljub, klica iz panja bosanskog, zaljubljenik u hrvatsku domovinu.

Poslušajte govor, hrvatsko-američkog liječnika, znanstvenika, ratnika i derviša halvetijevskog reda, o čijem radu i biografiji pročitajte niže.

Dr Asaf Duraković, rođen u Stolcu, Bosna i Hercegovina, a preminuo 16. svibnja 1940. u Washingtonu, D.C., Sjedinjene Američke Države, 16. prosinca 2020.) bio je hrvatski, kanadski i američki liječnik medicine (specijalist radiologije i nuklearne medicine), doktor veterinarske medicine, doktor znanosti, profesor medicine, hrvatski pjesnik, derviš halvetijevskog reda, šeih sufi esejist i publicist rodom iz Hercegovine, kao i pukovnik američkoga vojnog liječničkog zbora.

Obranio je tri doktorata na području ljudske medicine, veterinarskih znanosti, biofizike, prirodnih znanosti i matematike obranjenih na Sveučilištu u Zagrebu i na McMaster Universityju u Kanadi. Bio je voditelj World life Institute (ujedno i osnivač), Lakeview Medical Office, Uranium Medical Research Center (također i osnivač), Emergency Managment Research Institute u Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi.[3] Ponajviše je bio poznat po istraživanju štetnosti osiromašenog uranija na bojištima američke vojske u Iraku i Afganistanu, ali isto tako na bojištima Domovinskog rata, te posljedice Černobilske katastrofe zbog čega je bio čest gost predavač na mnogim svjetskim sveučilištima, kao i u televizijskim emisijama (npr. BBC i CNN[4]) i dokumentarnim filmovima (npr. The Invisible War, 2012. Svoje teze je predstavljao i branio pred Kongresom Sjedinjenih Američkih Država, Europskim parlamentom, te oba doma Japanskog parlamenta.

U Stocu je završio pučku školu. Durakovićev otac bio je časnik Hrvatskih oružanih snaga te je učestalo prekomandiran na različite lokacije tadašnje države, pa je tako premješten na dužnost u Zagrebu.

Školovanje je nastavio u Zagrebu, gdje je pohađao gimnaziju i diplomirao veterinu na zagrebačkome Sveučilištu. Na istome je doktorirao iz veterinarske medicine 1962. godine, magistrirao biologiju 1965. godine, te doktorirao iz medicine 1968. godine.
Područje njegovog znanstvenog interesa su bile toksikologija, biologija i fiziologija, posebice ljudskih kostiju. Radio je u institutima “Ruđer Bošković” i Zavodu za medicinska istraživanja. Tijekom rada na Institutu za medicinska istraživanja Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti Britanska vlada mu je dodijelila stipendiju u svrhu poslijedoktorskog usavršavanja na Medical Research Councilu, Harwell, Oxfordshire, Ujedinjeno Kraljevstvo.

Emigrirao je u Kanadu 1968. godine gdje je upisao i završio studij medicine na McMaster Universityju, čime je stekao titulu liječnika.

Istim se znanstvenim područjima nastavio baviti i u emigraciji. Tijekom 1970-ih godina istraživao je suodnos metabolizma i radijacije transuranida u Harwellu u Engleskoj, u kanadskoj Ottawi, a od onda se sve više bavi nuklearnom medicinom u bolnicama u SAD-u i Kanadi. Godine 1980. ulazi u vojsku SAD-a, a 1991. godine diplomirao je na Military Medical Academy u Fort Leavenworthu, u Missouriju. Uskoro postaje časnikom, dobivši čin pukovnika američkoga vojnog liječničkog zbora.

Početkom osamostaljivanja Republike Hrvatske, bio je član Hrvatske stranke prava, sudjelovao je u formiranju Hrvatskih obrambenih snaga, te je osnovao Hrvatsko-muslimansku demokratsku stranku. Tijekom Hrvatsko-Bošnjačkog sukoba osigurao je sredstva za opskrbu mostarske regionalne bolnice na istočnome djelu grada.

Bio je svjetski poznati stručnjak u području istraživanja štetnosti korištenja osiromašenog urana. Zbog neslaganja s uporabom istog, o čemu je svjedočio pred američkim znanstvenim i političkim ustanovama, napustio je oružane snage SAD-a i posvetio se znanstvenom radu.

Bio je profesor u trajnom zvanju na četiri američka sveučilišta, a ponajviše je djelovao na George Washington Universityju u Silver Springu, u Washingtonu, na odjelu radiologije i nuklearne medicine, te kao izvanredni profesor na Hadassah Universityju, u Jeruzalemu. Radio je na klinikama za nuklearnu medicinu u Izraelu, Japanu itd.

Obnašao je dužnost predstojnika Klinike za nuklearnu medicinu u King Faisal International Specijalist Hospital u Rijadu, u Saudijskoj Arabiji.

Bio je član je Društva hrvatskih književnika i Društva hrvatskih književnika Herceg Bosne.

Dana 16. prosinca 2020. godine umro je u Washington D.C.-u, u 80. godini života.

Pokopan je uz najviše američke vojne i islamske počasti 18. prosinca 2020. godine u Carltonu, u američkoj saveznoj državi New York.[16] Prije smrti izrazio je želju da se na dan sprovoda klanja molitva i prouči tehvid u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Na dan sprovoda proučen je tehvid u časti Durakoviću u Zagrebačkoj džamiji, u tekiji na Mejtašu u Sarajevu, te u tekiji u Blagaju.