Što bi moglo uslijediti ako predsjednik države Zoran Milanović „pod noge“ baci i Ustavni sud Republike Hrvatske

„Ne može se mrziti bez laži!“
(Albert Camus, Kronike)

Je li vrijeme da hrvatski mediji skinu stopalo s gasa i počnu kritički izvještavati o dnevnim događajima, a ne navijajući za političke stranke i grupacije pred hrvatske parlamentarne izbore, kako se političko nadmetanje, u konačnici ne bi pretvorilo u nasilje koje može završiti kobno, a urednici, voditelji i novinari sutra se sramiti svojih postupaka ili biti izvrgnuti sudu javnosti – prenosi HKV.hr?

Na ovom portalu već smo upozorili da je televizijski program N1 Hrvatska, nagnutom uređivačkom politikom, već mjesecima u funkciji obračuna s vladajućom političkom strankom, konkretno HDZ-om. U tome se ističe troje voditelja koji zanemarujući novinarske standarde forsiraju one oporbene političare, uglavnom lijeve provenijencije, za koje se unaprijed zna da im je svrha u javnosti stvoriti što negativniju percepciju o rečenoj stranki radi što boljega rezultata na parlamentarnim izborima.

To što se povremeno na toj televiziji može vidjeti neke istaknute članove HDZ-a ili vladajuće koalicije, zapravo je pokušaj stvaranja privida o objektivnosti. No da je to vrlo providna manipulacija, a nikako objektivno informiranje, i vrapcima je jasno, jer o pitanjima za koje se optužuje HDZ nema dijaloga. Ne pruža se suprotnoj strani mogućnost odgovora, već se ponavlja jedan te isti narativ. Dok se prilog takva narativa, dakle negativnoga, tijekom dana više puta ponavlja i ispire gledateljima mozak po poznatim obrascima propagande iz bivših vremena, tako se ne postupa s vrlo rijetkim prilozima, najčešće razgovorima, s osobama iz redova HDZ-ove koalicije, po kojima se praktično „puca“ čitav dan i još tu pucnjavu sa sugestivnim pitanjima potiče i rasplamsava spomenuto troje voditelja rečene televizije.

Treba li povlačenje Ustavnoga suda po blatu zaustaviti

Posljednjih dana svjedočimo neobičnom postupanju predsjednika države. Nitko ne bi želio cenzurirati njegove nastupe. Ali kao što se podvrgava kritičkom propitivanju svaka riječ svih drugih dužnosnika, jednako treba postupati i prema svemu izgovorenom s predsjednikove strane.

Čuli smo njegove različite izjave o ovom ili onom pojedincu, o ovoj ili onoj stranki, komentar o ovom ili onom događaju ili odluci. Nekome taj diskurs može biti simpatičan, nekome antipatičan, stvar je osobnih opredjeljenja i pogleda. No, kad se počnu „gaziti“ institucije hrvatske države i njihovi čelnici, posebice institucija Ustavnoga suda, treba strogo razlikovati klevetanje, čemu je predsjednik Milanović vrlo sklon, od kritičkoga govora. Poštivanje hrvatskih institucija ne bi smjelo biti upitno, a praktično njihovo povlačenje po blatu trebalo bi bez okolišanja odlučno zaustaviti i osuditi.

Ovdje ne želimo ponavljati razne diskvalifikacije koje je u nedjelju izrekao predsjednik države u Lipovljanima o Ustavnom sudu i njegovu predsjedniku. No treba se zapitati s kojim ciljem predsjednik Milanović sve to radi u trenutku kada je Hrvatski sabor raspušten i Vlada obavlja tehničku funkciju? S obzirom na vrlo ružne riječi o Ustavnom sudu i njegovu predsjedniku, umjesno je pitanje: je li to najava i na neki način opravdanje za radikalne akcije prema toj vrlo važnoj instituciji?

Predsjednik SDP-a Peđa Grbin najavljuje političke „litije“ po hrvatskim gradovima. Tko će se sve u njih uključiti i u što bi se mogle izroditi, teško je znati. U hrvatskom društvu klevetnički nastupi predsjednika Milanovića do sada nisu naišli na jedinstven otpor, osim onih na koje se odnose. Takvo ponašanje ne smije se prepustiti podsmijehu jer se zna kako u konačnici ono završi. Radikalizam koji razvija svojim nastupima predsjednik države zasad je u lijevom miljeu okupio znatan broj pristaša, posebno među zastupnicima u Hrvatskom saboru. Ne treba isključiti da se na taj radikalizam može nasloniti desni radikalizam. Tada ćemo u društvu dobiti pakao, jer između radikalizma i ekstremizma samo je korak.

Politički gledano, možemo li svjedočiti hrvatskoj inačici Capitol Hilla? Ne želimo o tome špekulirati, ali da je hrvatski predsjednik s jednom nogom sve više izvan ustavnih okvira, nepobitno je. 

Ima tu i jedna dodatna dimenzija: ističe li rado predsjednik države da je vrhovni zapovjednik? Hoće li s te pozicije pokušati ispolitizirati oružane snage i izdati kakvu čudnu zapovijed? Takvo pitanje u razgovorima postavljaju politički promatrači, koji upozoravaju na njegovo ne baš rijetko posjećivanje hrvatskih vojarna i vojnih skupova, okupljanje na Pantovčaku visokih vojnih dužnosnika, fotografiranje s njima itd., što nije radio ni predsjednik Tuđman u ratnim okolnostima.

Trebaju li mediji, osobito N1, držati mu stranu, olako prelazeći preko sveg tog neukusa koji izgovara, a lijepi se na malograđanštinu, bez obzira tko su im vlasnici i gdje im je sjedište? Jer, kad se uporno i otvoreno neku instituciju, kao što je Ustavni sud, diskvalificira i prikazuje u negativnom svijetlu, to nužno ima i svoj drugi, i treći čin.
Mediji ako ne će ostati na strani razuma, sagledavati sve moguće konzekvence, mogu lako upasti u zamku, poprimiti huškačku ulogu i pretvoriti se u opasnost za samu hrvatsku državu.

Medijsko sijanje mržnje, laži i straha

Albert Camus, francuski književnik, nobelovac, izrekao je još polovicom prošloga stoljeća neke od briljantnih misli o progonjenima, progoniteljima, laži i mržnji. „Nijedna veličina nije uspostavljena na laži. Sloboda prije svega znači ne lagati. Božji sluge i oni koji vole čovjeka izdaju i Boga i čovjeka u času kad pristanu na laž“, samo je mali izbor Camusovih misli, kojima se nema ni danas što dodati.

Ali moramo podsjetiti što se dogodilo kad su mediji u Srbiji počeli promicati laž, mržnju i strah. Poznato je da su bili glavno propagandno sredstvo Slobodana Miloševića i velikosrpskih nacionalista. Širili su vrlo uporno laž i mržnju među širokim slojevima stanovništva u bivšoj SFRJ. Ne samo da su nastojali izazvati što negativnije emocije prema Hrvatima i Bošnjacima, nego su tako provodili mobilizaciju srpske javnosti za agresiju, rat. Nije se razmišljalo da bi takav pristup stvarnosti mogao kompromitirati njihovu osnovnu djelatnost. Bez takvih medija ne bi se, vjerojatno, počinili mnogi masovni ratni zločini.

Jedna od promidžbenih izmišljotina tijekom srpske agresije na Hrvatsku, na Vukovar bila je o 40 zaklane djece u Vukovaru. Ta je laž puštena u javnost dan uoči pokolja 264 hrvatskih zarobljenika i civila na Ovčari. Srpski su mediji objavili da je u jednom podrumu nađeno 40 ubijene i „iskasapljene“ srpske djece. To je bio udarni naslov Večernjih novosti, 21. studenoga 1991., pod naslovom „Pokolj prije predaje“. Donesena su svjedočenja o navodnom pokolju 40 djeteta u vrtiću u Borovu naselju, prema kojem su članovi hrvatske nacionalne garde „sjekli grkljane djeci između pet i sedam godina i bacali ih u podrum“. Ovaj i mnogi drugi primjeri ušli su u povijest novinarskog beščašća.

Lažna vijest, instrumentalizirana vijest, bačene na „plodno“ tlo opasnija je od bilo kakvih razornih bomba i projektila. Toliko smo mogli naučiti iz povijesti, koja je vrlo često sličila klaonici, kad bi glupost prevladala, a pamet zatajila.

Marko Curać

O protuhrvatskom zlu, tretiranom strogo selektivno, da bi išlo n ruku velikosbskoj laži, piše u Hrvatskom tjedniku Josip Jović. Prenosimo…

 Zafranovićeva Djeca s Kozare

U razgovoru za beogradski Kurir (a predano ga prenosi Slobodna Dalmacija) redatelj Lordan Zafranović u povodu svog najnovijeg filma Djeca s Kozare –Zlatni rez 42 (scenarista Arsena Diklića) veli: „Mi o Jasenovcu nismo imali pojma. Komunistička vlast je zbog bratstva i jedinstva to skrivala“. Kaže kako ga je prvi posjet logoru trajno motivirao na istraživanje toga zla, zbog čega je navodno dosta stradao. Zafranović je još rekao kako poslije ovog filma nema dalje, jer ne postoje veće teme od Jasenovca.

O zlu strogo selektivno

Sljedeći je pasus posebno zanimljiv: „Morao sam promijeniti državu i dan danas nemam svoju zemlju. Smatram da se ništa nije promijenilo od 1941./1942. U ovom se filmu bavim temom na koji način se razvija zlo kod najobičnijih ljudi… Bio sam svjedok 1991. godine da su moji susjedi – mali trgovci, obiteljski ljudi – obukli uniformu, promijenili se i postali zli… Govorim o svom vlastitom narodu koji je u jednom trenutku počinio užasno zlo. Ja sam svjedok tog zla, a imam alat koji se zove film i koji pokušavam upotrijebiti da bih rekao: Oprostite u ime mog naroda, svjesni smo toga što smo napravili. Dok netko ne klekne u Jasenovcu u ime hrvatske države, nema oprosta. To hoću kazati.“

U dodatnom komentaru splitskog dnevnika stoji kako ga je Franjo Tuđman nakon proglašenja neovisnosti zbog njegovog filma Krv i pepeo Jasenovca iz 1985. proglasio neprijateljem hrvatskog naroda (?) te kako je bio prisiljen napustiti zemlju da bi se 1991. zaputio u Pariz, Beč i Prag, s povremenim navraćanjem u Zagreb.

Koliko li samo laži i licemjerstva u ovih nekoliko rečenica! Prva laž: O Jasenovcu, koji je i dalje tabu tema, nismo imali pojma i nema oprosta dok netko u ime države ne klekne. Pa cijeloj jednoj generaciji, ili više njih, Jasenovcem je ispiran mozak uz silna pretjerivanja i falsifikate i to je možda jedino o čemu nismo imali pojma. Svake godine državni vrh smjerno obilazi spomen područje i klanja se do zemlje. Trebali bi se valjda još i spaliti pred kamenim cvijetom.

Druga laž: Jasenovac je zlo, od kojega nema veće teme. Međutim, zar nisu jednako velike teme, recimo, Bleiburg, Vukovar, Ovčara, Srebrenica, Dubrovnik, ili Sarajevo. Ali to Zafranovića ne zanima, ne uklapa se u njegov narativ. Ne samo da o tim temama nikada nije pokušao nešto snimiti, nego nikada ta zla i ne spominje. On prema zlu, istraživanje čega je, kao, glavni motiv njegovih filmova, ima strogo selektivan, ideološki pristup.

Lažni disident

Treća laž: Morao je napustiti državu, u kojoj se ništa nije promijenilo od 1941./’45. Ovo je već standardna matrica, do neba vapijuća propagandistička mantra koja se ne odnosi samo na Zafranovića. Na isti je način stvorena legenda o Radi Šerbedžiji, Miri Furlan, Dubravki Ugrešić, Slavenki Drakulić, ili Goranu Babiću, što se uvijek koristi kao dokaz nedemokratskog, šovinističkog režima koji je devedesetih zavladao u Hrvatskoj. Nitko do njih nije bio prisiljen napustiti zemlju, napustili su je u vrijeme najsurovije agresije na nju (neki od njih su se sklonili baš u zemlju agresora), jer jednostavno nisu podnosili njezinu nezavisnost i slobodu, jer je nestajala Jugoslavija. Gdje god su stigli širili su negativnu propagandu o profašističkome režimu. I svi su se kad je rat prošao slobodno u nju vratiti, doživjevši neizmjernu pažnju i nove zvjezdane trenutke, čak i ispriku. U izjednačavanju 1941. i 1991. sadržana je duboka odbojnost i mržnja spram hrvatske današnjice i spram svake ideje hrvatske državnosti i nacionalne slobode.

Usred Zagreba i usred rata 1993. je taj isti Zafranović u produkciji HRT, za čijeg glavnog urednika kaže da je ratni zločinac, režirao Zalazak stoljeća/Testament L. Z. koji govori o ponovnom bujanju fašističke ideologije i nasilja u Hrvatskoj. O kakvom se filmu radi dovoljno govori činjenica da ga producent nikada do danas nije prikazao u svom programu, što ne znači i da ne će. Početkom dvijetisućitih vraća se L. Z. u Zagreb kako bi 2011. snimio svoju TV seriju o Josipu Brozu Titu Tito – posljednji svjedoci zavjeta, opet u koprodukciji državne televizije.

Nakon svega patetično i cinično domeće kako on govori u ime svog naroda, optužujući ga i tražeći oprost, u stvari optužujući ga. Izravno kaže kako je njegov narod u jednom trenutku počinio užasno zlo! O filmu Djeca s Kozare, koji će ovog proljeća doživjeti svoju javnu projekciju (uz film ide i TV serija) teško je govoriti, ali iz Zafranovićeva cijelog opusa, kao iz podataka o tome tko ga je producirao i financirao nije teško naslućivati njegov sadržaj, stil i poruke.

U službi propagande

U opusu njegovih poznatijih filmova bilježimo Okupaciju u 26 slika (1978), Pad Italije (1981), Ujed anđela (1984), Krv i pepeo Jasenovca (1985), Večernja zvona (1986)… Radi se o kombinaciji dokumentarno-igranih filmova o političko-povijesnim temama s pretenzijom da govore istinu. Na Zafranovićevu žalost, te su se filmske priče prečesto pokazivale kao čiste krivotvorine, izmišljotine i neukusna pretjerivanja. To se sada očito ponavlja, budući da djeca s Kozare, kako donose neka ozbiljna istraživanja, i nisu završavala u Jasenovcu. Nasilje i perverzije su dominantni Zafranovićev filmski jezik, koji više govori o psihičkom i moralnom stanju samog autora, negoli o stvarnim događajima. Za Okupaciju je čak Nenad Polimac, koji zacijelo nije blizak desnici, svojedobno napisao kako je taj film, doslovno, smeće, zbog čega je ovaj filmski kritičar imao nemalih problema. Naime, dirnuo je u redatelja pod državnom zaštitom, člana ideoloških komisija CK, koji danas veli kako je zbog istraživanja Jasenovca dosta stradao, što je još jedna velika obmana.

Djeca s Kozare nastala su uz silnu financijsku potporu Republike Srbije i Republike Srpske, autora je u audijenciju primio Milorad Dodik, koji se i nadalje drži mita o sedamsto do milijun stradalih, baš kao i Emira Kusturicu, velikog poštovatelja Slobodana Miloševića i branitelja pokolja u Srebrenici. Namjera filma nije ono da se ne zaboravi niti da se kaže istina, nego baš suprotno. Nema u toj nakani ništa humano, ništa pomirujuće, nego samo produbljivanje sukoba, straha, mržnje i nepovjerenja. Takva ideološka propaganda, koja se svodi na podgrijavanje teze o genocidnosti jednog naroda, služi uvijek kao topnička priprema za oružane agresije. Iz istih namjera i motiva snimljen je i posvuda ismijani film Dara iz Jasenovca. Ovaj put, kako je to primijetio i kolega Marijačić, u funkciji su te velikosrpske propagande, kako bi priča bila uvjerljivija, jedan nazovihrvatski redatelj, koji je dobro namirisao izdašni miris novca, kao i nekoliko glumaca iz Hrvatske, sličnog ideološkog profila.

Sve je, zapravo, već viđeno i sve je prozirno. Ostaje samo tamna dubina teško shvatljive mržnje kojom su ispunjeni pojedini redatelji, novinari, književnici, povjesničari i političari u samoj Hrvatskoj u odnosu na narod iz kojega su potekli. Hrvati su uvijek zločinci i svaki zločin nad njima je opravdan. No to je već jedna duga i teška povijesna priča o osvajačima, koji su prohujali našim prostorom, i vjernim slugama, o tužiteljima i flagelantima.

Josip Jović
Hrvatski tjednik

Andreja Metelko Zgombić: Ugovorom o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva između Hrvatske i Italije završena priča o razgraničenju s Italijom

(U spomen ak. Vladimiru Ibleru)

Deseti je saziv Hrvatskoga sabora na posljednjoj sjednici, 14. ožujka, jednoglasno (130 zastupnika) prihvatio Zakon o potvrđivanju Ugovora između Hrvatske i Italije o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva. Rasprava o prijedlogu toga Zakona provedena je 12. ožujka. Tom prigodom državna tajnica u Ministarstvu vanjskih poslova Andreja Metelko Zgombić izjavila je da se tim ugovorom o razgraničenju zaokružuje priča o razgraničenju s Italijom.

„Ugovorom između Republike Hrvatske i Talijanske Republike o razgraničenju isključivih gospodarskih pojaseva iz 2022., kojim je kao crta razgraničenja utvrđena crta koja slijedi već postojeću crtu razgraničenja epikontinentalnih pojaseva (morskoga dna i podzemlja) dviju država, osigurano je da je crta razgraničenja koju je Hrvatski sabor 2021. pri proglašenju Isključivoga gospodarskoga pojasa proglasio kao privremenu, sada postala trajna i konačna crta razgraničenja na moru između Republike Hrvatske i Talijanske Republike.“

„Ovim smo Ugovorom dobili crtu razgraničenja za koju smo se oduvijek zalagali, i u našoj međunarodnopravnoj teoriji i u diplomatskoj praksi“, rekla je državna tajnica obrazlažući spomenuti Zakon.

Po njezinim riječima posebna je vrijednost toga Ugovora u tome što smo njime, nakon Ugovora iz Osima iz 1975., kojim je utvrđena crta razgraničenja teritorijalnih mora između Republike Hrvatske i Talijanske Republike, i Sporazuma iz 1968., kako je precizno utvrđen 2005., kojim je utvrđena crta razgraničenja epikontinentalnoga pojasa na morskom dnu i podzemlju, u potpunosti riješili i na trajnim osnovama uredili pitanje razgraničenja Hrvatske i Italije na Jadranu.

„Pritom smo postigli jedinstvenu crtu razgraničenja epikontinentalnoga pojasa (morskoga dna i podzemlja) i isključivoga gospodarskoga pojasa (stup vode iznad njih), koje rješenje sadrži niz prednosti, u interesu je pravne sigurnosti i podržava se i prevladava (iako ima nekih iznimaka) u međunarodnopravnoj teoriji i praksi“, rekla je te dodala kako je sklapanjem Ugovora Republika Hrvatska potvrdila svoju sposobnost sporazumno sa susjednom državom riješiti pitanje razgraničenja svojih prostora u dobroj vjeri i u skladu s međunarodnim pravom.

Državna tajnica pozvala je sve zastupnike da daju potporu prihvaćanju zakona o potvrđivanju Ugovora i sudjeluju u ovom važnom trenutku za Republiku Hrvatsku, u kojem se, u skladu s hrvatskim interesima i u skladu s međunarodnim pravom, konačno razgraničuje prema Italiji veliko područje mora Republike Hrvatske obuhvaćeno isključivim gospodarskim pojasom, i kojim se na trajnim osnovama zaključuju sva pitanja razgraničenja s Italijom na Jadranu.

Govoreći o benefitima koje će Hrvatska dobiti potvrđivanjem ugovora, osim zaštite interesa hrvatskih ribara, navela je ekološku zaštitu Jadrana i kontrolu nad brodovima unutar isključivoga gospodarskoga pojasa, čak i sankcioniranje ako krše međunarodne standarde.

Bitku za proglašenje hrvatskog isključivoga gospodarskoga pojasa prvi započeli međunarodni pravni stručnjaci

Mostov zastupnik Marin Miletić rekao je da su ribari desetljećima tražili proglašenje isključivoga gospodarskoga pojasa, s obzirom na to da su im ribarice iz talijanske flote uvelike smanjivale ulov. Njegov teatralni nastup o „maloj maci“ i „mangupu“ bio je deplasiran, a posebno kad je njegov stranački kolega Miro Bulj opetovano prozivao državnu tajnicu Andreju Metelko Zgombić da je bila protiv isključivoga gospodarskoga pojasa. Moglo se steći dojam kao da je pitanje gospodarskoga pojasa došlo na dnevni red otkako je Most postao parlamentarna stranka. Time su poniženi vrsni međunarodni pravni stručnjaci od pk. akademika Iblera, preko Rudolfa, pok. prof. Degana i Vukasa, do prof. Vidasa koji su pisali i zagovarali isključivi gospodarski pojas, kao i prijašnji napori samostalne Hrvatske da ostvari suverena prava i jurisdikciju u tom prostoru mora pod nazivom Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas. Sadržajno se on u svim bitnim dijelovima poklapao s režimom isključivoga gospodarskoga pojasa, ali je bio manjkav jer se slijedom nekoliko odluka Hrvatskoga sabora nije primjenjivao na države članice Europske unije.  

Akademik Ibler spominjao mi je da je nakon što je stupila na snagu Konvencija o pravu mora UN-a predlagao u Beogradu proglašenje gospodarskoga pojasa, ali su jugogenerali odgovorili kako ga nemaju čime braniti.

Zastupnica Sanja Radolović (SDP) spomenula je u sklopu rasprave slovenske kazne kao jedan od razloga zbog kojega su brojni istarski ribari odustali od posla kojim su se bavili.

„Neki od njih rekli su mi da su kazne koje su trenutačno na sudu u Kopru dosegnule gotovo milijun eura. Svaki dan ljudi dobivaju kazne od 300 do 400 eura i tako od 2018. Nekada je stotinjak njih svakodnevno izlazilo u izlov, danas ih je oko 20“, izjavila je Radolović.

Zbog straha od kazna, ribari u izlov idu i pod pratnjom hrvatske policije, naravno na trošak građana, dodala je SDP-ova zastupnica.

Metelko Zgombić odgovorila je da problemi s kojima se susreću savudrijski ribari nemaju veze s ugovorom između Hrvatske i Talijanske Republike i isključivim gospodarskim pojasom jer je taj problem vezan uz neriješeno pitanje granice na moru sa Slovenijom, za koje hrvatska strana ustrajno predlaže konkretna rješenja, ali se do sada sa slovenske strane nije pokazala volja za dogovorom.

Zastupnica Marijana Petir (HDZ) predloženi ugovor ocijenila je kao veliki uspjeh hrvatske vanjske politike.

„Isključivi gospodarski pojas nam omogućuje ostvarivanje naših suverenih prava, što je prilika za unaprjeđenje zaštite naših ribarskih resursa jer su sve ribolovne vrste Jadrana u stanju prekomjernoga izlova’“, rekla je.

Andro Krstulović Opara: Hrvatska postigla ozbiljan i dugotrajni ugovor s Talijanskom Republikom

Andro Krstulović Opara (Klub HDZ) na početku svog izlaganja rekao je da je dobro što smo došli do ove točke.

„Sve u svoje vrijeme“, izjavio je, podsjetivši kako je bio zastupnik u prvom sazivu Sabora, kada smo imali ozbiljnih problema u definiranju ozemlja Hrvatske.

„Hrvatska je kao ozbiljna zemlja, duboko integrirana u Europsku uniju, poštovana na svim razinama, pa tako i diplomaciji, postigla jedan ozbiljan i dugotrajni ugovor s velikom, razvijenom, moćnom, bogatom susjednom Talijanskom Republikom. I zatvorili smo sva pitanja nakon, rekao bih, stoljeća prijepora“, rekao je, podsjetivši na Rapalski ugovor, prije toga Londonski ugovor, i sve one muke, koje su bile prošarane ratovima.

Po njegovim riječima ovim ugovorom zatvaramo sve prijepore i dokazujemo da smo zreli i u stanju dogovoriti se i zaštiti svoje interese, za razliku od nekih drugih zemalja na Jadranu s kojima se još nismo dogovorili: sa Slovenijom, s BiH koja nam je stvarala probleme oko gradnje Pelješkoga mosta, sve do Crne Gore.

Krstulović smatra odličnom činjenicom što se sporazumom s Italijom sugerira u kojem prostoru treba biti buduća točka razgraničenja sa susjednom Crnom Gorom, koja će te pregovore kad-tad morati prihvatiti, kad odluči pristupiti EU, kad napustiti ulogu proksija srpskoga i ruskoga svijeta; na hrvatskom, kad prestane biti produžena ruka Vučića i Putina.

Po Krstulovićevim riječima Jadran nazivamo morem, a u biti je zaljev s kojim možemo upravljati dogovorno.

„Sva naša protivljenja kroz povijest na moru završavala su sukobima, nerazumijevanjima i neprijateljstvima. Treba surađivati, a Hrvatska surađuje s najmoćnijom i najjačom državom u ovom dijelu Europe, Mediterana“, rekao je.

Napomenuo je kako je Hrvatska napravila konačni dogovor. Upitavši kada, odgovorio je: kada je vrijeme sazrelo.

„Je li ono sazrelo 2001.? Ne. Je li sazrelo 2007. i 2008.? Ne. Budimo pragmatični. Nemojmo emotivno raspravljati o politici kada argumente moramo staviti na stol. Diplomacija nije ništa drugo nego produžena ruka državne suverenističke politike koja važe trenutak kada će s kojim argumentom krenuti“, rekao je.

Podsjetivši kako se 2020. u Hrvatskom saboru odbilo raspravljati o isključivom gospodarskom pojasu, istaknuo je da su istodobno te godine i 2021. hrvatski stručnjaci raspravljali oko točke razgraničenja i bilo se teško dogovoriti, ali je postignut dogovor.

„Dogovor kad je sustavan i kreće sa suverenističkih točaka ima mogućnost uspjeha, a mi smo do toga uspjeha došli“, rekao je.

Ispripovijedao je kako je Franjo Tuđman mlade polaznike prve generacije Diplomatske akademije 1994., kad je trećina Hrvatske bila okupirana, učio da hrvatsko ozemlje ima 56.594 kvadratnih kilometara, ali da ne treba zaboraviti hrvatsko ozemlje unutarnjih i teritorijalnih voda, koje iznosi 31.798 kilometara kvadratnih, što znači da je puni hrvatski suverenitet na više od 88.000 kvadratnih kilometara.

„Ovom današnjom odlukom taj suverenitet širimo za dodatnih 23.870 kvadratnih kilometara. Dakle na novih 55.000 kvadratnih kilometara Hrvatska širi svoj nacionalni suverenitet, dogovorom bez sukoba“, rekao je, zahvaljujući diplomaciji i pregovaračima, kao što je Tuđman pregovarao oko istočne Slavonije i hrvatskoga Podunavlja i spasio živote.

„Naučio nas je što znači pregovarati i biti strpljiv“, ustvrdio je.

Po Krstulovićevim riječima savezništvo s Italijom i našim partnerima u Europi mnogo je vrjednije od malih, prevažnih sukoba za istarske ribare, za ribare na jugu i za sva otvorena pitanja koja će sada mnogo lakše rješavati jer smo u partnerstvu s Italijom uspostavili standarde.

Smatra kako obalna straža sada dobiva dodatne zadaće, dodatnih 23.000 kvadratnih kilometara, i siguran je da s najavom ministra obrane i unutarnjih poslova idemo u dodatno ojačavanje hrvatske flote radi štićenja hrvatskoga ozemlja, ali i interesnoga područja do sredine Jadrana. 

Zastupnički dom i Senat Talijanske Republike ratificirali su Ugovor o razgraničenju gospodarskih pojaseva između Talijanske Republike i Republike Hrvatske 4. i 9. svibnja 2023., a Zakon koji sadrži ratifikaciju i izvršenje Ugovora objavljen je u talijanskim službenim novinama 5. lipnja 2023.

Marko Curać/HKV